Marija

Valjda sam 100 put prošla kraj ove kuće. Dobro nije 100 puta, malo manje, nebitno, al svaki put sam gledala crkvicu kojoj je u potresu srusio gornji dio i 100 tinjak metara dalje kuću u kojoj sam mislila da nitko ne živi. Okolica Petrinje, a dosta toga u okolici izgleda da je za rušenje. Međutim neki dan,išla sam sa Marijom i prolazimo kraj te kuće. Ugledale smo svjetlo i vratile se. Mislile smo da je to štala i da netko hrani životinje,ali nije to je bila naša Marija. Jako draga, nježna i dobre volje Marija, koja ne napušta svoj dom . Pitamo ju da li joj treba išta, ali baka ima dobrog sina koji ju obilazi i donese šta treba. Odlično, baš nam je drago. 🙂 U to dolazi sin, mislim da se zove Marijan pa ga ovim putem pozdravljamo i neka nam puno pozdravi Mariju, a mi cemo opet navratiti kada budemo u tom smjeru. Drago nam je vidjeti da ima starih ljudi o kojima njihova djeca brinu i koji nisu usamljeni. Eto za našu Mariju ne tražimo ništa, ali smo sretni šta smo upoznali tako divnu ženicu.