4. autobus

Prošli tjedan iz Ukrajine je došao naš četvrti autobus koji smo poslali na dug. Možda ne bi da nismo vjerovali u Vas i znali da će se taj dug riješiti. Preko vikenda ste napravili ČUDO! Platili smo cijeli dug i imamo preko 7000 kuna za platiti i peti autobus (cijena je 14 800 opet). Hoćemo uspjeti i to? Naravno da hoćemo, spasit ćemo još 60 majki i djece iz pakla rata. Uz Vašu pomoć. Život nema cijenu. 💕U nastavku vam ostavljam priču od jedne naše mame iz autobusa.💕 Mi smo iz grada koji više ne postoji, grada koji spašava svoju dušu, svoje ljude do posljednjeg... Moj voljeni Mariupolj, grad uz more. Uništavanje Ukrajine počelo je 24. veljače, a mi smo se do posljednjeg dana nadali da će sve brzo završiti. Navikli smo živjeti u kraju gdje je rat koji traje već 8 godina. Ali ovaj put je sve jako grozno. Ostali smo bez doma, bez posla, a mnogi su ostali bez rodbine stradale od neprijateljske ruke. Ti ljudi su umrli na ulici, kuhajući na vatri, na ulici, jer u gradu nema svjetla, nema vode, nema plina.... Baš ništa. Svi smo bili zatrpani bombama kao kišom , avioni su nam letjeli iznad glava i bacali bombe na civile koji su samo htjeli preživjeti. Ja i moja obitelj napustili smo kuću i otišli u drugi dio grada, jer je u našem kraju bilo opasno. Noću je u blizini naše kuće pala bomba i uništila školu koju je moje dijete pohađalo. Noću smo spavali u hodniku. Još sam se nadala da ću se vratiti svojoj kući. Onda smo se odlučili vratiti s mojim mužem po naše mačke. Moje male životinje su se jako uplašile, imam čak 4. Jedna mačka je potpuno slijepa. I u to vrijeme, kad smo bili u kući, ponovno je počelo zračno bombardiranje. Jedva smo imali vremena izaći iz kuće. Tada su počela 3 tjedna užasa !! Nosili smo vodu nekoliko kilometara, što je također bilo vrlo opasno, jer je cijelo vrijeme bilo bombardiranja. Zalihe hrane ponestajale su. Sve trgovine, ljekarne, sve je bilo zatvoreno, ljudi su počeli pljačkati sve što su vidjeli. 5 dana uopće nisu mogli izaći iz kuće, jer su meci letjeli kao ludi. U maloj hladnoj kući bilo nas je petero. Ja, moj muž, moja kći i nećakinja s malim djetetom. Prvi rođendan dočekala je pod paljbom i u hladnoj kući. Zapalili smo vatru da se ugrije, nije se moglo oprati – bilo je hladno, a vode je bilo jako malo. 08.03. je bio užasan. Pucali su na područje u kojem smo se nalazili. Taj dan sjedili smo u hladnom podrumu s malim djetetom. Bilo je strašno pomisliti da ako nam se nešto dogodi, pomoći nije bilo, bolnice u blizini nisu primale ranjenike, samo u centru grada, a to je negdje 10-15 km. Nemoguće je hodati ili puzati. Moja kćer je prije rata imala hormonalne poremećaje, a s tim stanjem stvari su se pogoršale. I jako sam se bojala zbog toga da joj neću moći pomoći bez ginekologa. Moji su rođaci bili mirniji jer sam rehabilitator. Ali još uvijek nemam takvo iskustvo. I tako smo čuli da se može nekako otići, vidjeli smo kolonu automobila na cesti, koja je krenula prema izlazu iz gradova. Razmišljala sam dva dana da li da idem ili ne budući da je ovo moj dom, shvatila sam da neću moći voditi mačke i suprugova majka odlučila je ostati. A onda smo u jednoj minuti odlučili da trebamo izvaditi i spasiti dijete. Zatim je krenuo put koji je trajao 28 sati (išli smo do drugog grada koji je 200 km i lako se savlada za 2 sata autom). Mnogo puta su okupatorski vojnici pogledali auto, pogledali naše stvari, koje su bile samo dvije torbe, jer nismo imali vremena uzeti ništa više. Za supruga je to bilo jako zastrašujuće, jer su ga svakog trenutka mogli odvesti, jer se možda neprijatelju neće svidjeti njegovo lice. Benzina nije bilo dovoljno, bojali smo se da uopće nećemo moći doći do točke gdje trebamo. Vozili smo se jako sporo, duga kolona automobila, cijela cesta je uništena, bilo je oružja uokolo, noću smo vozili kroz polje gdje su bile mine. Ni metar se ne može okrenuti, može loše završiti.Mnogi su vidjeli uništene automobile koji su malo skrenuli s ceste. Jednom smo se vozili u grad Berdjansk, ali nas nisu pustili, jer je bio policijski sat i noć smo proveli u polju, na ulici, mraz -8. Rekla sam svom mužu da će ova noć biti najgora u našim životima. Čekali smo do 5 ujutro i dalje... Doznali smo da je nekoliko sati prije nego što smo krenuli pucano u kolonu automobila s civilima. Povrijeđeno je 2-godišnje dijete. I ova misao nije dala mira. I tako smo nekako došli do humanitarnog stožera. Odmorili se malo.... I počela sam razmišljati što dalje. 10 dana razmišljam kako da napustim muža.. Kako otići u drugu zemlju ili ne ići.... Sve ove odluke nisu bile samo teške, to je izbor živjeti ili preživjeti.. Pa sad idem sa djetetom u Hrvatsku uz udrugu #Dobra_volja. Ne znam kako da se zahvalim ovim ljudima koji čine sve da nas spase. Suosjećaju s nama, jer su i sami iskusili strah i bol od rata. I kako moj narod kaže .. Sve će biti dobro .. Blagostanje i mir drage Hrvatske i ljudi velikog srca.I s bolom u srcu razmišljam o svom mužu i radujem se susretu s njim, živim i zdravim !! S poštovanjem, Ukrajinke Ulyana i Maria. Želite li pomoći, zahvalni smo na svakoj kuni koja će nekome spasiti život HU DOBRA VOLJA Erste banka HR0524020061100787075 Opis:donacija za prijevoz