Autobus 6

22.04.2022.

Autobus 6 🚌🚌🚌🚌🚌🚌 Polazak: 18.04.2022.- 11 sati Povratak: 20.04.2022.- 12 sati Oko 2 poslije ponoći, stižemo u Przemsysl. Autobus mora stajati 9 sati, jer su takva pravila zbog tahografa. U Medyci nas čekaju zene i djeca. Idemo po njih , pa na drugu granicu, gdje nas čeka ostatak ljudi. Svaki puta kada dođemo, druga su pravila, pa tako i sada. Prvo svi 4 moramo na COVID testiranje. Svi smo negativni , ali samo na testu . Vozač se kao i svaki put registrira, dobiva narukvicu sa kodom. Strpljivo čekamo ljude da napunimo bus, jer se dugo čekalo na granici. Baš je bila gužva.Tu smo čekali ljude cca 5 sati. Neki ljudi iz Lavova nisu uspjeli pobjeći, jer je dan prije bombardiran, ali divni, krasni volonteri nas pitaju da li imamo mjesta za majku sa 7 djece. Naravno, zato smo tu. Pitam tu mamu od kud je. Priča kako ide iz Mikolajeva do Odese, iz Odese do Lavova ,iz Lavova do Poljske...sa 7 djece .Mama možda ima 35 kg. Najviše 40.Najmanji sin ima godinu dana.Na sicu iz nje, sjedi troje dječice. Odmah su zaspali.Mama najmlađeg gospodinu od godinu dana drži, drugo plače... uzimam malenu koja plače i pokušavam ju uspavati. Malo plače, malo spava, kad me pogleda, sigurno pomisli- tko si sad ti? I tako u krug. Odmah kontaktiram Sanela Kohajda , da li ih može primiti, na šta je odmah odgovorila da se ne brinem, da dolaze po njih iz Slavonije. Uvijek kada krenemo,podijelimo im slatkiše,vodu, tablete i uputimo ljudima par riječi podrške, pustimo im ukrajinsku himnu,a nakon toga utonu u san. Ne mogu ni zamisliti kako im je. Ulaze u autobus, sinovi, muževi ostaju u Ukrajini, a oni idu, možda ni ne znaju kuda, sa nepoznatim ljudima.... Kada krenemo, već znamo da će im krenuti suze, pa smo tu i da ih malo utješimo,zagrlimo... Kada smo stali, pitam jednu ženu od kud je, kaže iz Mariupulja, ali 19.3. izašla je iz tog grada, a tek 19.04. uspjela je stići na naš bus i s nama u lijepu našu. Ne mogu ni zamisliti šta proživljavaju. Idu s ljudima koje prvi put vide, u tuđu zemlju...Nagledali su se leševa, gladovali, bojali se, strah im je u kostima...Potreban im je mir i da se dobro naspavaju. Par puta nas zaustavlja policija, ali svi su bili ljubazni i sve je prošlo ok.Dolazimo do Slovačke granice, gdje vozači moraju vratiti vinjetu, ali opet imamo peh , jer stižemo u 23:33, a od 23:30- 00:05 je pauza.Nema veze, imamo strpljive vozače i s njima čekamo . Napokon dolazimo i na našu granicu .Malo smo odahnuli, ali još nas čeka policija. Upisivanje ljudi, otisci prstiju, slikanje... ali naši dečki u plavom su sve strpljivo i sa smješkom odradili. Napokon gotovi i oko 10 dolazimo pred Arenu u Varaždinu. Najemotivniji dio, rastanak s ljudima. E tu krenu i suze, jer imamo osjećaj da se dugo znamo.Stisak, zagljaj i zahvaljivanje hrvatskom narodu...Neki idu u Slavoniju, neki na more, neki idu s nama u Zagreb, a neki ostaju u Areni. Djecu smo kao i svaki put kada stignemo na odredište podjelili igračke i slatkiše.Hvala vam dobri ljudi šta smo skupa spasili još jedan autobus mama i nedužne djece, te starijih osoba Djeca koja su trebala biti u vrtićui igrati se sa svojim vršnjacima. Djeca koja su trebala ićiu školu..djeca kojima je uskraceno djetinjstvo..... Mogla bi vam stalno zahvaljivati. Nakon tri dana, napokon kod kuće. Pita me fb- How are you feeling? -zahvalno - zbog svim vas -ljuto zbog rata -sretno -zbunjeno sve bi mogla nabrojati i za svaki osjećaj koju riječ, al i ovako sam pretjerala. HVALA vam dobri ljudi