Kod našeg Milana

Neki dan smo bili kod našeg Milana 💙 Došli smo oko 17 sati, a on je već spavao. Ipak, kad smo ga probudili i rekli da smo došli, na licu mu se pojavio onaj tihi, skromni osmijeh koji govori više od riječi.

Donijeli smo mu pizzu. Držao ju je u rukama i s blagim osmijehom rekao da će mu trajati “bar tjedan dana”. 🍕

U tim riječima bilo je i radosti i tuge – jer Milan je slijep, a prije nekoliko godina izgubio je i sina koji se utopio u rijeci Gackoj u Lici. Bol koja nikad ne prolazi, samo se nosi u tišini. Zato ovakvi susreti znače sve. Inače u istom dvorištu zivi njegov drugi sin sa suprugom u dovoljno velikoj kući za 10 ljudi . Zašto ne uzme oca k sebi stvarno ne znam.

Malo razgovora, malo pažnje, mali znak da nije zaboravljen.

Jer nekome je to samo pizza, a nekome osjećaj da još uvijek vrijedi, da još uvijek nekome znači. ❤️ Hvala svima koji svojim donacijama pomazete rad udruge.