❤❤Naša baka Milka. ❤❤ Za nju već svi znate živi sa dva bolesna sina. Jedan ima epilepsiju, a drugi je slabovidan . Iako je u devedesetim, baka još ima najviše snage i energije. Uvijek vedra i puna elana. Znate šta nju veseli? Obradivanje vrta. 🍎🧅🧄🫑🫑 Kaže naša Jelena da stalno gleda TV, ne bi li me vidjela. Draga moja bakice ,nadam se da se uskoro vidimo uživo. Nakon Uskrsa planiram u Liku. U blizini nema dućana pa joj sve dobro dođe, a Jelena joj uvijek ostavi i malo kunica nek se nađe. Podijeliti smo i malo donacija, nadamo se da ce svima dobro doći. Hvala vam dobri ljudi.

Dok jedna ekipa spašava mame i bebače iz Ukrajine, druga ekipa obilazi naše stalne korisnike. Sjećate se dječaka kojeg smo nazvali "Marko". Mama ga je ostavila, a godinama on i tata žive sami. Tata je bolestan. Izgubio je 15 tak kilograma. Pokušali su napraviti operaciju srca, ali su odustali, jer nije išlo po planu i bojali su se da neće preživjeti. Pokušat će opet i javit ćemo vam kako je prošlo. Pošto tata nadoplaćuje lijekove ostavili smo im 400,00 kn i 2 bona da imaju za najpotrebnije, a ono šta naš "Marko " najviše voli kada tata ispeče piletinu u pećnici. Proški mjesec smo im platili režije, da imaju jednu brigu manje. Hvala vam na svemu :) Vaša Dobra volja 🥰

Naša Jelena posjetila je našu slijepu prijateljicu Ljubicu. Puno zahvaljuje gospođi koja je poslala šlape. Sada je puno sretnija i lakše joj je hodati. Posjetila je i našeg Karla . Karlo je nepokretan, na respiratoru i bori se. Njegova želja za Božić je bila da mu naši sportaši snime čestitku. Dobio je puno cestitki,a nazvali smo i našeg izbornika Zlatka Dalic koji je osim video poruke i osobno zaželio sve najbolje, nakon čega su se njegovi roditelji rasplakali. Željko Musa I Luka Stepančić su išli osobno sa mnom. Hvala im na odvojenom vremenu. ❤❤ On je naš LAV. Isto kao i njegovi predivni roditelji i njegova seka. Jelena im je odnijela medicinsku donaciju koju smo skupili za njega. Gumenih rukavica i krema nikada nije previše. Hvala i firmi koja nam posalje pakete za našu Liku, ali žele ostati anonimni. Ma svima hvala ❤❤😍😍

Od srca hvala svim učenicima,roditeljima i djelatnicima OŠ Sesvetska Sela što su i ove godine podržali nas rad. Veliko hvala na velikoj donaciji hrane i higijenskih potrepština. ❤️

Jučer smo iskoristili vrijeme između dva dežurstva da odnesemo odjeću i obuću koju smo skupili za brata i sestru, a uz odjeću i 4600 kuna koje ste uplatili za maturalac 😍 Bit će i za maturalac i za stanarinu i nešto režija. Hvala Vam što ste omogućili još jednom djetetu da ode na putovanje sa svojim prijateljima. Njemu će to puno značiti. Mama je bez riječi, samo je ispitivala kako da se zahvali svima? Naknadno su nam došla još 2 paketa za njih pa ćemo to nositi neki drugi dan. Odjeću za njih više ne skupljamo dok nam mama ne javi ako će što još nedostajati (eventualno kratke hlače L/XL). Kako smo dobili donaciju hrane iz škole, ponesli smo i hrane te jedan ruksak novi za dečka. Mislim da smo ih uspjeli baš baš jako razveseliti ❤️ Hvala Vam!

Podsjećamo! Danas smo na dežurstvu u skladištu od 17:00-19:00 Sutra smo od 12:00-13:00 i od 17:00-18:30. Potrebna nam je hrana, kao što vidite, obitelji u potrebi je sve više a sa hranom smo na knap. Prikupljamo odjeću za djecu iz jučerašnje objave. I trebao bi nam Collagen boost za jednu divnu ženu sa preteškom životnom pričom koju ćemo Vam ispričati narednih dana. Konjščinska 38, Dubrava Vidimo se!

Danas ćemo vam dati samo dobre vijesti, a jedna od njih je da ste prošli tjedan jednoj djevojčici pomogli platiti maturalac na koji ide za par dana sa svojim razredom. Pisali smo vam da je zadnji put bila sa svojom mamom, bracom i sekom prije nekoliko godina na moru a par mjeseci poslje toga, njezin braco ih je zauvijek napustio u 13.godini života. Mama od tada nema snage više ići na more. Ovaj njezin zagrljaj je za sve Vas koji ste joj ispunili želju ❤️ Maturalac je 1100 kuna a vi ste im dali 2700 kuna, tako da ostaje i za stanarinu. Uz to, mama je dobila 400 kuna poklon bon da si kupe hrane. Znate koliko su te djevojčice skromne kad svaki Božić muku mučimo da saznamo njihove želje i svake godine njihove želje su slatkiši, baloni ili flomasteri. A zaslužuju puno više.

Eto nas opet sa molbama za pomoć, pomalo je i hitno. Jučer je naša Petrica posjetila novu obitelj za koju trebamo pomoć. I sva sreća da su nam dobri ljudi javili za njih. Samohrana majka živi sa dvoje djece tinejđera, sa minimalnom plaćom žive u podstanarstvu koje im sa režijama košta više nego što mama dobije novca. Sve što imaju je 20 kuna i dug za stanarinu. Kako će platiti, ne zna. Uz sve to, dječakov razred uskoro ide na maturalno putovanje. On, pogađate, ne ide. Mama nije otišla niti na roditeljski u vezi maturalca jer je svjesna da ga nema od čega platiti. Sinu još nije rekla za to. Skuplja snagu. Skriva suze. Potrebno je njima svega, djeca su mala ali jako velika 🙂 Odjeće nemaju,ali želja imaju. Djevojčica jako želi imati tajice. Visoka je i mršava (176/M). Brat ima skoro 2 metra a tek je sedmi razred. Imali smo u skladištu jedne krasne tenisice za njega, broj 46. Curka-175(M) odjeća taice i dukse ,41-42 tenisice, čarape. Dečko (preko 190 visok) XL trenirke, dukse, boxerice, majice, čarape. U četvrtak smo u skladištu od 17:00-19:00, a u petak od 17:00- 18:30. Ako imate nešto, lijepo Vas molimo ❤️ Adresa skladišta je Konjščinska 38, Dubrava Adresa našeg poštanskog pretinca za pakete je HU Dobra volja Varaždinska 1 pp 62 10 360 Sesvete PS: Mama je odmah zvala školu kada smo vidjeli odaziv i javila da će dečko ići sa svojim prijateljima. HVALA VAM! Cijena maturalca je 1570 kuna, dug za stan za prošli mjesec je 1700 kuna. HU DOBRA VOLJA Erste banka HR0524020061100787075

Prošli tjedan iz Ukrajine je došao naš četvrti autobus koji smo poslali na dug. Možda ne bi da nismo vjerovali u Vas i znali da će se taj dug riješiti. Preko vikenda ste napravili ČUDO! Platili smo cijeli dug i imamo preko 7000 kuna za platiti i peti autobus (cijena je 14 800 opet). Hoćemo uspjeti i to? Naravno da hoćemo, spasit ćemo još 60 majki i djece iz pakla rata. Uz Vašu pomoć. Život nema cijenu. 💕U nastavku vam ostavljam priču od jedne naše mame iz autobusa.💕 Mi smo iz grada koji više ne postoji, grada koji spašava svoju dušu, svoje ljude do posljednjeg... Moj voljeni Mariupolj, grad uz more. Uništavanje Ukrajine počelo je 24. veljače, a mi smo se do posljednjeg dana nadali da će sve brzo završiti. Navikli smo živjeti u kraju gdje je rat koji traje već 8 godina. Ali ovaj put je sve jako grozno. Ostali smo bez doma, bez posla, a mnogi su ostali bez rodbine stradale od neprijateljske ruke. Ti ljudi su umrli na ulici, kuhajući na vatri, na ulici, jer u gradu nema svjetla, nema vode, nema plina.... Baš ništa. Svi smo bili zatrpani bombama kao kišom , avioni su nam letjeli iznad glava i bacali bombe na civile koji su samo htjeli preživjeti. Ja i moja obitelj napustili smo kuću i otišli u drugi dio grada, jer je u našem kraju bilo opasno. Noću je u blizini naše kuće pala bomba i uništila školu koju je moje dijete pohađalo. Noću smo spavali u hodniku. Još sam se nadala da ću se vratiti svojoj kući. Onda smo se odlučili vratiti s mojim mužem po naše mačke. Moje male životinje su se jako uplašile, imam čak 4. Jedna mačka je potpuno slijepa. I u to vrijeme, kad smo bili u kući, ponovno je počelo zračno bombardiranje. Jedva smo imali vremena izaći iz kuće. Tada su počela 3 tjedna užasa !! Nosili smo vodu nekoliko kilometara, što je također bilo vrlo opasno, jer je cijelo vrijeme bilo bombardiranja. Zalihe hrane ponestajale su. Sve trgovine, ljekarne, sve je bilo zatvoreno, ljudi su počeli pljačkati sve što su vidjeli. 5 dana uopće nisu mogli izaći iz kuće, jer su meci letjeli kao ludi. U maloj hladnoj kući bilo nas je petero. Ja, moj muž, moja kći i nećakinja s malim djetetom. Prvi rođendan dočekala je pod paljbom i u hladnoj kući. Zapalili smo vatru da se ugrije, nije se moglo oprati – bilo je hladno, a vode je bilo jako malo. 08.03. je bio užasan. Pucali su na područje u kojem smo se nalazili. Taj dan sjedili smo u hladnom podrumu s malim djetetom. Bilo je strašno pomisliti da ako nam se nešto dogodi, pomoći nije bilo, bolnice u blizini nisu primale ranjenike, samo u centru grada, a to je negdje 10-15 km. Nemoguće je hodati ili puzati. Moja kćer je prije rata imala hormonalne poremećaje, a s tim stanjem stvari su se pogoršale. I jako sam se bojala zbog toga da joj neću moći pomoći bez ginekologa. Moji su rođaci bili mirniji jer sam rehabilitator. Ali još uvijek nemam takvo iskustvo. I tako smo čuli da se može nekako otići, vidjeli smo kolonu automobila na cesti, koja je krenula prema izlazu iz gradova. Razmišljala sam dva dana da li da idem ili ne budući da je ovo moj dom, shvatila sam da neću moći voditi mačke i suprugova majka odlučila je ostati. A onda smo u jednoj minuti odlučili da trebamo izvaditi i spasiti dijete. Zatim je krenuo put koji je trajao 28 sati (išli smo do drugog grada koji je 200 km i lako se savlada za 2 sata autom). Mnogo puta su okupatorski vojnici pogledali auto, pogledali naše stvari, koje su bile samo dvije torbe, jer nismo imali vremena uzeti ništa više. Za supruga je to bilo jako zastrašujuće, jer su ga svakog trenutka mogli odvesti, jer se možda neprijatelju neće svidjeti njegovo lice. Benzina nije bilo dovoljno, bojali smo se da uopće nećemo moći doći do točke gdje trebamo. Vozili smo se jako sporo, duga kolona automobila, cijela cesta je uništena, bilo je oružja uokolo, noću smo vozili kroz polje gdje su bile mine. Ni metar se ne može okrenuti, može loše završiti.Mnogi su vidjeli uništene automobile koji su malo skrenuli s ceste. Jednom smo se vozili u grad Berdjansk, ali nas nisu pustili, jer je bio policijski sat i noć smo proveli u polju, na ulici, mraz -8. Rekla sam svom mužu da će ova noć biti najgora u našim životima. Čekali smo do 5 ujutro i dalje... Doznali smo da je nekoliko sati prije nego što smo krenuli pucano u kolonu automobila s civilima. Povrijeđeno je 2-godišnje dijete. I ova misao nije dala mira. I tako smo nekako došli do humanitarnog stožera. Odmorili se malo.... I počela sam razmišljati što dalje. 10 dana razmišljam kako da napustim muža.. Kako otići u drugu zemlju ili ne ići.... Sve ove odluke nisu bile samo teške, to je izbor živjeti ili preživjeti.. Pa sad idem sa djetetom u Hrvatsku uz udrugu #Dobra_volja. Ne znam kako da se zahvalim ovim ljudima koji čine sve da nas spase. Suosjećaju s nama, jer su i sami iskusili strah i bol od rata. I kako moj narod kaže .. Sve će biti dobro .. Blagostanje i mir drage Hrvatske i ljudi velikog srca.I s bolom u srcu razmišljam o svom mužu i radujem se susretu s njim, živim i zdravim !! S poštovanjem, Ukrajinke Ulyana i Maria. Želite li pomoći, zahvalni smo na svakoj kuni koja će nekome spasiti život HU DOBRA VOLJA Erste banka HR0524020061100787075 Opis:donacija za prijevoz