🆘️🆘️Dragi prijatelji 🆘️🆘️ Utorak idem sa autobusom po ljude iz Ukrajine. Jako puno ljudi nas zove, da im pomognemo. Autobus se napunio jako brzo. Ideja je bila da idu 2 autobusa. Nažalost Rudi express nema slobodan još jedan autobus za taj dan , a inače nam daju najpovoljniju ponudu i 30 dana odgodu plaćanja. Ta 3 dana puta 14.800,00kuna i to je uplatio anonimni donator. Od jucer je uplaceno 2.000,00 kuna za prijevoz 8 autobusa. Nadam se da cemo doći do cilja. Ako znate nekog prijevoznika, koji bi išao s nama pitajte pa nam javite. Moraju biti 2 vozača. Moraju biti strpljivi, jer ponekad uslijed bombardiranja čekamo i po 5 sati ljude. Nije ni to problem ako imamo dobru volju. Ukoliko želite uplatiti za prijevoz možete na Hu dobra volja Erste bank HR0524020061100787075 Opis: za prijevoz izbjeglica

Priču o našem Karlu, većina vas zna. Za naše nove pratitelje, (dobro nam došli) , Karlo ima distrofiju mišića i na respiratoru je. Njegova najveća ljubav je sport. Za Božić ste nam pomogli da mu ispunimo želju i sada njegovu sobu krase i dresovi našega Luke Modrića, a naš Luka Stepančić se potrudio i naručio i dres rukometne reprezentacije, kojeg krasi ime KARLO. Kada ga je ugledao (dres i Lukicu) pao je i osmijeh, zbog kojeg smo tu. Karlo ima divnu obitelj. Majku koja 24 sata brine o njemu, tatu koji se trudi da im ništa ne fali. Veliko im hvala jer su nas dočekali kao svoju obitelj i sa prefinim ručkom. Pravi lički. Zahvaljujem Luki, na odvojenom vremenu, što je unatoč operaciji i langeti odlučio otići sa mnom do Like . Zbog Karla. Zbog toga jer zna koliko mu to znači. Hvala i našoj prijateljici, našoj volonterki Jelena Benčić, koja obilazi naše prijatelje i kada nismo u Lici. Nažalost, Željko Musa ovaj put nije mogao s nama jer ima treninge, ali se nadam da idući mjesec idemo u punom sastavu. Na kraju dana, dobila sam poruku, koju zelim podijeliti s vama. Hvala Suzana :) . Hvala i svima vama, koji nam pomažete da vratimo osmijeh na lica naših prijatelja, jer neke stvari se ne mogu kupiti novcem. Ako imate viška jednokratnih rukavica, kreme, podlosci, slobodno donesite na dežurstvo. Odnijeli smo mami šta smo imali, a ostavili smo i 1000 kuna sa kupe šta bude falilo. Dobro je teško vidjeti, a lako se pozna…

Nedavno smo vam pisali o skromnoj dječici koja žive sa svojom mamom, o dječaku kojem mama nije imala snage reći da sa svojim prijateljima neće moći na maturalac. Žive u podstanarkom stanu, a mamina plaća je manja od troška stanarine i režija. Kako prežive, samo oni znaju. O maturalcu je mogao samo sanjati. Dok nismo priču ispričali vama i za čas smo imali dovoljno i za maturalac i za jednu stanarinu te za dug za režije. Toga dana, prije dežurstva u skladištu, odnesli smo im pun auto stvari za njih, nove tenisice za brata i sestru, puno predivne odjeće za školu, ruksak, hranu, kozmetiku... A onda ste nam nakon toga došli na dežurstvo i donesli još stvari za njih ❤️ Petrica im je danas i to dostavila, zahvalni su od srca svima vama, odjeće imaju dovoljno. Jedino što još nedostaje su kratke hlače za bracu, veličine XL ( možda i L ako su na gumu one kao pamučne). Kad to dobije, spreman je za put. Uz vašu pomoć. Par dana prije puta Petrica će svakako ići k njima da mu odnese i nešto đeparca, da si kupi sladoled ili sok, što i druga djeca kupuju kad nema nas mama da prigovaramo 🙂 Hvala vam ljudi, voljela bih kad bi vam mogla prenesti maminu zahvalnost, žena je ostala bez riječi. Kao da se pita tko ste to vi da ste tako puno pomogli? Kako to da ste željeli usrećiti neko tuđe nepoznato dijete? ❤️

❤❤Rijeseno❤❤ Samohranom tati i "Marku" platili smo režije. Majka ga je davno ostavila i ne pita za njega. Svima zahvaljuju.❤❤ Pošto je naš prijatelj maturant, nadamo se da ce krenuti na bolje,jer "Marko" želi odmah početi raditi. Za njega bi trebali odijelo, da nam i on zablista na maturalnoj večeri koja je krajem svibnja. Velicinu ne znamo ,jer je visok,mrsav... Ako znate gdje je najbolje pogledati odjela, pišite... Hvala vam i želimo vam ugodan tjedan.. mjesec... godinu...❤❤

EDIT: Ima jako puno narudžbi za krunice pa cemo kada budu gotove, napraviti dezurstvo u skladištu u Knjšćinskoj za preuzimanje. Imala je samo 26 godina. Umrla je od raka. 😕 Naša mala prijateljica, tada je imala samo 5 godina. Od tada o njoj vodi brigu baka. Brine se da joj ništa ne nedostaje. Hvala za robicu, baš se razveselila. Kako je kćer radila krunice i narukvice, baka je nakon njene smrti, spas našla u tome.To ju smiruje. Sada ih radi i prodaje po cijeni od 25 kuna(drvene bez imena ), a ove na slikama po 30 kuna, (inače ih prodaje po 50 kuna, jer je materijal poskupio) pa ako netko želi kupiti i tako pomoći baki i curici , neka nam se javi. Ukoliko vam se šalje, molim vas da platite poštarinu. To je kutija cigareta, a njima će puno značiti. Može biti sa imenom ili bez. Za naručivanje pišite u inbox Marijana Ćorluka Matešić Isto tako,ako netko zna gdje bi baka uz dozvolu svećenika, poslije mise mogla prodavati, javite nam. Predali smo čestitku sa 200,00 kuna i ostavili još 1.000,00 kuna za režije ili šta im je sada neophodno. Žao mi je šta ne možete vidjeti osmijeh naše male prijateljice, jer je premala pa sam mu zamaglila, ali i baka se rasplakala kada je vidjela collagen, koji joj treba , a ne može si priuštiti.. Ako netko ima viška i ne koristi- pošaljite nam. One znaju da smo tu za njih i da nam mogu javiti ako će šta trebati. Idući tjedan idem sa Josip Vogrinc do njih, pa ću vjerovatno uzeti i krunice.. nadam se da će biti mušterija. Kod naručivanje krunica, bitno je napisati i godine osobe jer naravno nije isto za 3 godine I 20 godina. Hvala na svemu, jer smo im bar malo olakšali ove teške dane.

Prije par dana smo vam pisali o mladoj majci sa troje djece koja je prošla nasilje u obitelji. Tražila nas/vas je pomoć za stanarinu. Nismo ni sumnjali u vas, iznos je prikupljen za čas i kako smo malo kasnili odnesti novce a zbog toga je mama kasnila dan, dva sa stanarinom, Klaudija je jučer odjurila direktno kod stanodavca odnijeti 3000,00 kuna. Čovjek sve shvaća i nije bilo problema. Lijepi dio priče je da je mama počela raditi, našla je ženu koja joj čuva dječicu, pokušat će ih upisati i u vrtić. Mama nam je i sama rekla da treba pomoć još samo ovaj mjesec, da ne budu u dugovima a dalje želi pokušat sama. Ako zapne, tu smo 😊 Hvala Vam što ste tu za nas... Za njih!

❤❤EDIT: unuk čeka popis materijala pa ćemo ga objaviti i vidjeti šta možda netko ima, a ostalo ćemo kupiti❤❤ Prvo sta sam pomislila, kada sam čula kako ograda škripi, bilo je ovo treba podmazati. U podrumskom stanu, sa svojim ocem,koji ima 92 godine i sinom živi teta ( nazvat ćemo ju Mara). Samozatajni, nikad ništa ne traže, ali se razvesele kada dođemo. Teta "Mara" najviše se obradovala šlapama. Skoro se i rasplakala , dugo valjda nije dobila nešto novo i baš za nju. Deda leži, ruke crne... pozdravlja sve i zahvaljuje da ih nismo zaboravili. Iako je vani 20 tak stupnjeva, njima u podrumu je hladno I u kapama su. Televizor na improviziranom stolicu. Šute i žive kako su godinama naučili. Ako se sjećate,bili su bez struje tek su je prije 2 godine dobili. Na pitanje zašto deda ne ide u dom, odgovara nemamo od čega plaćati. 😪😪 Unuk radi, priča kako će dići kredit ako ga dobije da malo uredi te sobice, da dostojnije žive..... Nitko nije zaslužio ovako živjeti. 😥😥

Autobus 6 🚌🚌🚌🚌🚌🚌 Polazak: 18.04.2022.- 11 sati Povratak: 20.04.2022.- 12 sati Oko 2 poslije ponoći, stižemo u Przemsysl. Autobus mora stajati 9 sati, jer su takva pravila zbog tahografa. U Medyci nas čekaju zene i djeca. Idemo po njih , pa na drugu granicu, gdje nas čeka ostatak ljudi. Svaki puta kada dođemo, druga su pravila, pa tako i sada. Prvo svi 4 moramo na COVID testiranje. Svi smo negativni , ali samo na testu . Vozač se kao i svaki put registrira, dobiva narukvicu sa kodom. Strpljivo čekamo ljude da napunimo bus, jer se dugo čekalo na granici. Baš je bila gužva.Tu smo čekali ljude cca 5 sati. Neki ljudi iz Lavova nisu uspjeli pobjeći, jer je dan prije bombardiran, ali divni, krasni volonteri nas pitaju da li imamo mjesta za majku sa 7 djece. Naravno, zato smo tu. Pitam tu mamu od kud je. Priča kako ide iz Mikolajeva do Odese, iz Odese do Lavova ,iz Lavova do Poljske...sa 7 djece .Mama možda ima 35 kg. Najviše 40.Najmanji sin ima godinu dana.Na sicu iz nje, sjedi troje dječice. Odmah su zaspali.Mama najmlađeg gospodinu od godinu dana drži, drugo plače... uzimam malenu koja plače i pokušavam ju uspavati. Malo plače, malo spava, kad me pogleda, sigurno pomisli- tko si sad ti? I tako u krug. Odmah kontaktiram Sanela Kohajda , da li ih može primiti, na šta je odmah odgovorila da se ne brinem, da dolaze po njih iz Slavonije. Uvijek kada krenemo,podijelimo im slatkiše,vodu, tablete i uputimo ljudima par riječi podrške, pustimo im ukrajinsku himnu,a nakon toga utonu u san. Ne mogu ni zamisliti kako im je. Ulaze u autobus, sinovi, muževi ostaju u Ukrajini, a oni idu, možda ni ne znaju kuda, sa nepoznatim ljudima.... Kada krenemo, već znamo da će im krenuti suze, pa smo tu i da ih malo utješimo,zagrlimo... Kada smo stali, pitam jednu ženu od kud je, kaže iz Mariupulja, ali 19.3. izašla je iz tog grada, a tek 19.04. uspjela je stići na naš bus i s nama u lijepu našu. Ne mogu ni zamisliti šta proživljavaju. Idu s ljudima koje prvi put vide, u tuđu zemlju...Nagledali su se leševa, gladovali, bojali se, strah im je u kostima...Potreban im je mir i da se dobro naspavaju. Par puta nas zaustavlja policija, ali svi su bili ljubazni i sve je prošlo ok.Dolazimo do Slovačke granice, gdje vozači moraju vratiti vinjetu, ali opet imamo peh , jer stižemo u 23:33, a od 23:30- 00:05 je pauza.Nema veze, imamo strpljive vozače i s njima čekamo . Napokon dolazimo i na našu granicu .Malo smo odahnuli, ali još nas čeka policija. Upisivanje ljudi, otisci prstiju, slikanje... ali naši dečki u plavom su sve strpljivo i sa smješkom odradili. Napokon gotovi i oko 10 dolazimo pred Arenu u Varaždinu. Najemotivniji dio, rastanak s ljudima. E tu krenu i suze, jer imamo osjećaj da se dugo znamo.Stisak, zagljaj i zahvaljivanje hrvatskom narodu...Neki idu u Slavoniju, neki na more, neki idu s nama u Zagreb, a neki ostaju u Areni. Djecu smo kao i svaki put kada stignemo na odredište podjelili igračke i slatkiše.Hvala vam dobri ljudi šta smo skupa spasili još jedan autobus mama i nedužne djece, te starijih osoba Djeca koja su trebala biti u vrtićui igrati se sa svojim vršnjacima. Djeca koja su trebala ićiu školu..djeca kojima je uskraceno djetinjstvo..... Mogla bi vam stalno zahvaljivati. Nakon tri dana, napokon kod kuće. Pita me fb- How are you feeling? -zahvalno - zbog svim vas -ljuto zbog rata -sretno -zbunjeno sve bi mogla nabrojati i za svaki osjećaj koju riječ, al i ovako sam pretjerala. HVALA vam dobri ljudi

Kratki poziv, molba da bude anonimno i u naše skladište je stigla lijepa donacija s jednog web shopa. Šlape, ručnici, igračke, vreće za spavanje, mali kućanski aparati..Hvala dragim ljudima ❤️